subota, 21.04.2007.
Usamljeni
Često, ako mene pitate - i prečesto mi prilaze posve nepoznate osobe na ulici i započinju razgovor sa mnom. Uglavnom se to događa kada ja mislim na nešto sasvim svoje i nemam veze sa ostatkom svijeta, što mi je još čudnije. Nerijetko mi u petnaestak minuta ispričaju sve svoje najveće životne probleme i vjerojatno sami sebi olakšaju dušu, ostavljajući probleme meni, jer, iako me apsolutno ne zanimaju tuđi problemi, a najmanje oni nepoznatih ljudi - strese me to. Strese me kad mi mladi dečko ispriča da ima kćerkicu s kojom ne održava kontakte jer mu je tako psihički lakše zbog toga što na taj način izbjegne svoju bivšu suprugu. Strese me kad mi moj vršnjak kaže da je čitavu srednju živio sam, jer su mu roditelji radili u inozemstvu. Strese me to... I onda se pitam ima li ikakvog smisla razmišljati o ljudima koje više nikada neću sresti. Želim vjerovati da ima, da su tu da mi ukažu na nešto. Možda na to s kakvim se banalnostima sama bavim, te da mi otvore oči i pokažu da postoji još jedan svijet, onaj koji mi nije direktno ispred nosa i da postoje ljudi koji razmišljaju na drugačiji način. Obogaćuje me to. I koliko god da me isprva razljutilo što ljudima dođem kao ispušni ventil, drago mi je što imam priliku spoznati koliko mi je život jednostavan i lijep.
- 22:13 -
srijeda, 11.04.2007.
Nostalgija
Pregledavajući spremljene stare sms poruke naišla sam i na one od svog odavnog bivšeg dečka. Najstariju sam primila prije 4 godine. Iznenadila sam se koliko je vremena prošlo, a još više što još uvijek ne osjećam potrebu da je izbrišem, jer bi to bilo kao da sam otrgla od sebe jedan poseban dio. Da, bio je to dečko koji mi je oduvijek mnogo značio, ali na njegovu žalost, tek kao prijatelj. Mislim da nikada nije bio svjestan da mi niti jedan dečko nije ni prije, a ni kasnije, značio toliko i da mi ni do kojega nije bilo toliko stalo, da me nijedan nije tako dobro nasmijavao i činio da se osjećam dobro, u svakom trenutku. Bili smo povezani na specifičan način, čak i nesvjesno. Prošle godine sam shvatila da on neće nikada krenuti dalje ako ja još uvijek ostanem u njegovu životu. Bilo mi je teško ne inicirati daljnje komuniciranje i pustiti ga… Pustiti ga da postane sretan. Jer, danas mi se čini, da sam u našem odnosu jedino ja bila sretna i ispunjena, a da je on ipak čekao da se nešto dogodi… i da ja shvatim da je on onaj pravi za mene. Pitala sam se kasnije jesam li pogriješila i jesam li napravila najveću životnu pogrešku. Ipak, mislim da nisam. Čini mi se da je sve to funkcioniralo divno na jednoj imaginarnoj razini, no, koliko god ona imaginarano djelovala – bilo je prekrasno i izrazito vrijedno. Zato ga je bilo teško pustiti. Sada su nam se kontakti drastično smanjili. Nismo se čuli mjesecima i pitam se gdje je i je li pronašao onu koja ga usrećuje i koja mu uzvraća ljubav na isti način na koji je on daje njoj. Nadam se… iskreno se nadam da je sretan i da me se riješio. Nedostaje mi ipak… A bojim se javiti mu se, jer me strah izforsiranog dopisivanja o najbanalnijim stvarima, jer se bojimo prijeći na osobna pitanja. Nakon određenog vremena ne javljanja se stvori distanca. I pitanje je je li ju pametno prijeći, nakon svega.
- 23:01 -
utorak, 10.04.2007.
Buđenje
Nakon četverodnevnog izležavanja odlučih pokrenuti svoje moždane vijuge tako što ću se ranije probuditi i to uz neku zgodnu glazbu. I dogovorila se ja sa svojim radiom da me probudi ujutro… Kamo li sreće da nisam. Primjetih da su hit pjesme za Hrvatski radijski festival. Da, znam da su pjesme i inače očajne, ali ovo danas je bilo prestrašno. Najavili su »Lanu«, e sad… koja je to bila od svih silnih djevojaka istoga imena - ne mogu reći, jer me šokirao već početak skladbice i nisam izdržala slušati dulje od tridesetak sekundi. Bješe to neki modernizirani narodnjak. Sjećam se kako sam prije par godina, tražeći nešto zanimljivo na TV-u, ugledala spot na nekoj BiH televiziji i smijala se sama sa sobom kako valjda žele biti u trendu pa su počeli svoje turbo-folk ritmove pretvarati u ubrzane dance verzije, što je na kraju ispala sprdačina čak i narodanjaka. Eto… mislila sam da će ljudi u našoj, susjednoj nam zemlji, prepoznati šund koji su nam susjedi stvarali. Aha… Šund je došao i na naše top ljestvice. Očito se i to prodaje kada se i dalje stvara.
Čini se da ću stvarno morati slušati isključivo Stojedinicu, jer i one radijske postaje koje se čine pristojnima su me razočarale odabirom glazbe.
- 14:16 -
